Um i zajednica

Abstract

Namjera ovog teksta nije izlaganje i tumačenje prepoznatljivih političkofilosofskih ili ideoloških stavova iz jednoga prepoznatljivog spektra učenja o društvu i državi. Mi ćemo ovdje pokušati da damo samostalno filosofsko utemeljenje jedne, uopšteno posmatrano, obavezujuće političke paradigme, i to bez zalaženja u određene političko-programske pojedinosti. Iz tog razloga nastojaćemo da kretanje argumentacije i izlaganja izvučemo iz ravni ideološkog diskursa – jer ovim upravo treba dati prilog oblikovanju valjanog političkog govora, koji bi, opet, u što manjoj mjeri trebalo da bude "ideološki" – ne tek u smislu nadilaženja tradicionalnih ideoloških usmjerenja i alternativa (što je vidljivo već i po naslovu ovoga priloga) već još više u smislu izbjegavanja ozbiljnih epistemoloških nedostataka takve vrste govora uopšte. Dakle, ovaj nacrt treba da bude i ideološkopolitički relevantan, ali tako što ne bi pripadao ideološkom tipu govora. Otuda će se, u jednom smislu, u ovom nacrtu moći prepoznati i "lijevi", i "desni", i "radikalni", i "konzervativni", i "komunitaristički", pa i "liberalistički" tonovi, dok u drugom smislu govor koji slijedi treba ili potpuno transcendovati, ili on jednim dijelom treba čak i načelno da prethodi svakoj od ovih vrsta ideološkog diskursa – na način njihovog blagotvornog umjeravanja i usmjeravanja. Iako je ovdje riječ o praktičkofilosofskoj tematici, čini se da jedan ovakav nacrt može dobiti na opštosti i utemeljenosti ukoliko se stvari posmatraju sa najuopštenijeg načelno-teorijskog stajališta, da bi se zatim njihovom "primjenom", to jest "prevođenjem" na područje praktičke filosofije, stiglo do sadržinski preciznijih i za taj domen neposrednije relevantnih stavova. Ukoliko se pretpostavlja primjenljivost najuopštenijih načelnih uvida na područje praktičnoga, ovaj nacrt bi mogao da se smatra platonovskim (za razliku od, donekle i uslovno rečeno, aristotelovskog razdvajanja načelnoontološke i praktičko-etičke problematike, odnosno dovođenja u pitanje teorijske norme o skladu pojedinca i zajednice). Platonovsko će takođe biti i zastupano shvatanje o zajednici kao organskom skladu dijelova i cjeline. Ipak mi nećemo ići tako daleko i pretpostavljati da između relacija "stvar?" teorijske i praktičke filosofije postoje i dalekosežne strukturno-suštinske analogije. Umjesto izjašnjavanja o ovakvom, veoma obavezujućem razumijevanju struktura teorije i stvarnosti, mi, sa svoje strane, možemo reći da nam ovako "jaka" pretpostavka neće ni biti potrebna. Sam nacrt će biti izlagan navođenjem niza osnovnih stavova kojima će se pripisati kvaziaksiomatsko važenje. No, za razliku od geometrijskih aksiomatskih sistema, ovaj skup stavova ne bi ni izdaleka morao biti formalno-metodološki besprekoran. Prije svega, skup ovih osnovnih stavova, ukoliko se posmatraju kao aksiomi vjerovatno nije ni minimalan, niti su svi oni međusobno posve nezavisni. Oni nijesu ni jednakog stepena opštosti, već se neki od njih mogu čitati ne tek kao nezavisne pretpostavke nego samo iz vidokruga povezanosti sa nekim drugim osnovnim stavovima. U tom smislu će rast preciziranja i specijalizovanja kasnijih stavova imati za posljedicu prelazak iz oblasti neke filosofije načela (u smislu nekakve henomerologije) u područje onoga što je relevantno za filosofiju društva/zajednice, odnosno za politiku. No ipak, ovi osnovni stavovi, bez obzira na izvjesnu međusobnu zavisnost, neće moći da se posmatraju ni kao neki u sebi čvrsto uvezan lanac zaključivanja. Konačno aksiomatičnost onoga što slijedi uslovna je utoliko što ćemo mi, uprkos odgovarajućoj praksi u geometriji, nastojati da ukažemo na samostalnu argumentativnu težinu pojedinačnih stavova i da ih – ako već ne dokažemo (kao "teoreme") – a ono potkrijepimo i time učinimo vjerodostojnim.